Depresivna raspoloženja u tranzicijskim zemljama
u 22.02.2010. 14:20
E, ako je netko tužan jer mora raditi, pa je tužan kad ne radi, pa kad treba učiti, što nije lako, onda to nije depresija naroda nego je to mentalitetski problem.
Ne volim tuđice, ali riječ tranzicija se već dugo »mota« po jeziku hrvatskom i kraća je od »promjena u prijelaznom razdoblju«. Dakle, mnogi zapažaju i o tomu izvješćuju o manjim ili većim oscilacijama od zemlje do zemlje, kako su ljudi tih zemalja pesimistični, a to znači i depresivni.
Duško Miličić, sveučilišni profesor u mirovini
Izvor: Vjesnik.hr
Ostale vijesti
Ne volim tuđice, ali riječ tranzicija se već dugo »mota« po jeziku hrvatskom i kraća je od »promjena u prijelaznom razdoblju«. Dakle, mnogi zapažaju i o tomu izvješćuju o manjim ili većim oscilacijama od zemlje do zemlje, kako su ljudi tih zemalja pesimistični, a to znači i depresivni.
Naravno da se u tome razlikuju Češka i Slovenija jer nisu ratovale za svoju samostalnost te su se odmah mogle prihvatiti obnove i razvitka svojega gospodarstva. One su na valu oduševljenja što su napokon sami svoji gospodari postigle najviše. Pa ipak, onaj sistem koji su srušile i mijenjale živ je u sjećanjima naroda, što se vidi i po izbornim rezultatima.
Za taj je sindrom potrebna dublja društvena analiza da bi se došlo do objektivnog zaključka zašto je to tako. U čemu ljudi gledaju boljitak srušenog sistema vladavine? Jedan je dio ljudi s politikom iza leđa i materijalnom pomoći lakše završavao svoje školovanje. Drugi se dio »školovao uz rad« i taj je bio politički najpodobniji, pa je zatim bilo puno onih koji su završili osnovnu školu, a neki ni to. Sve to nije smetalo da svi imaju radna mjesta, da su im ona sigurna, da se država brine da bi svi kako tako stanovali i da je stanarina minimalna, što je dovelo do uništenja stambenih zgrada.
Raspon plaća je bio najviše jedan prema pet, a i to se raznim dodacima smanjivalo na jedan prema tri. Naravno da su neškolovani vidjeli u takvu stanju korist za sebe, a manji dio visoko školovanih je, kad god je mogao, bježao na Zapad. Oni nisu mogli biti zadovoljni. Zaboravilo se da povremeno nije bilo mesa, kave, benzina, deterdženata, ulja i ostalog, zaboravilo se i »točkice« za tekstil, da je veliko dostignuće bilo kupiti »fiću«, zatim »stojadina« pa oni malo bolje stojeći i »ladu«, »poloneza« i »trabanta«, »wartburga« i ništa drugo. Ako se imalo novca, i za to se čekalo dugo, a o biranju kakve će biti boje isporučeni automobil niste mogli ni sanjati (osim ako ste potplatili isporučitelja).
Pedeset godina su ljudi morali slušati uvijek isto, djeca su izašla iz škole da bi crtala cvijeće po ulicama kojima će voziti Tita... U odnosu na kapitalizam koji su svi priželjkivali i u koji su bježali da bi radili, ali i zaradili, imao je u vremenu postojanja dva bloka humanije lice. On je to morao imati jer kako bi drukčije privukao radnike s istoka da teže njegovu prihvaćanju. Da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, pokazalo se čim je pao Istočni blok. Postao je čak nemilosrdniji i pohlepniji nego ikad. E sad, ako razradimo i tezu rada, onda je jasno da su radnici u socijalizmu imali fiksno radno vrijeme i da su ga rijetko gdje odradili. Bilo je puno »lufta«. Danas se to samo zadržalo u nekim državnim službama tako da se njihovi službenici mogu naći u kafićima prije podne, dakle, »dok rade«. Radnici kod privatnika ne smiju zucnuti ako rade i dulje od radnog vremena, ako primaju jedan dio plaće na ruke, a drugi preko računa (što bitno utječe na mirovinu) i moraju raditi kvalitetno, jer inače slijedi otkaz. Plaća po vrijednosti ne zaostaje za onom koju su primali u socijalizmu.
Da, ali bile su im manje režije, manje su stvari mogli kupiti, djeca su bila manje zahtjevna, ponuda je zamamna i oni vide da neki mogu, a drugi ne mogu imati što bi htjeli. Kapitalizam je, znači, »ubio ljude u pojam«. Ne one koji su radili vani, makar je kapitalizam za vrijeme dva bloka bio blaži. Veliki motiv bio je taj što smo dobili napokon svoju državu. I kad je pokojni Franjo Tuđman rekao »imamo Hrvatsku«, mnogi su te riječi čak i ismijavali.
Međutim, bile su to riječi nakon njegova povratka iz New Yorka, kad je Hrvatska prvi put u povijesti bila priznata na razini cijelog svijeta, dakle kad je »uknjižena« kao vlastita država. Velike su to bile riječi. No, ljudi su od slave odmah priželjkivali i dobit. To se nije moglo ostvariti i takva su očekivanja nerealna. Rat nas je opustošio u ljudskom potencijalu, infrastrukturi, gospodarstvu i svemu ostalom. »Psi rata« ili čak »psi nesreće« kakva je na Haitiju uvijek djeluju. Djelovali su i kod nas. Dok svi pate, oni to iskorištavaju.
Onda smo kao završili rat, ali je još trebalo integrirati u dugom procesu od pet godina veliki dio našeg sjeveroistoka. A što je bilo nakon toga. Neuspjela donatorska konferencija zemalja koje su mogle i trebale pružiti materijalnu pomoć makar za obnovu Vukovara te nikakva pomoć niotkuda. A zašto nam nisu htjeli ništa dati? Zato što su neke zemlje koje manje-više još imaju glavnu riječ to blokirale, zato što smo im pomrsili račune i razbili Jugoslaviju. Zatim - toga moramo biti i danas svjesni - da sav holokaust koji se dogodio u Europi trpaju samo nama na leđa, u čemu Srbija ima veliku ulogu, i napokon, zato što je svaka pretjerana ljubav za domovinu, dakle, nacionalizam, njima crvena krpa.
Ali ne kod sebe, tamo ga i te kako njeguju. To se vuče sve do danas kada se likuje dolaskom lijeve opcije na vlast. Odmah se Hrvatska, isti dan, proglašava demokratskom makar se suštinski ništa nije promijenilo. Tako je, primjerice, bilo s Račanovom vladom, samo što je ona bila nespretna da to iskoristi. Kad bismo uspoređivali ekonomiju bivše Jugoslavije s našom današnjom, onda bismo se morali prisjetiti kako je tada rješavana nelikvidnost: proglasio se moratorij na dugove, nitko nikome ne duguje, počinje se od nule i tako, čini mi se, u dva navrata. Kad je 1965. godine, dakle 20 godina nakon rata, gospodarstvo krahiralo, onda je pitanje nezaposlenosti riješeno otvaranjem granica pa je pola milijuna ljudi otišlo u Njemačku, Francusku i Švicarsku tragati za poslom.
Budimo objektivni kad se današnje stanje stavlja na stup. A koliko se samo puta valuta mijenjala 100 naprema jedan... Tržište je bilo zatvoreno, proizvodilo se samo za to tržište i nešto za Rusiju, od trgovine s nesvrstanima imali smo više štete nego koristi. S Rusijom su se gomilali neplaćeni računi pa neke tek danas nadoknađujemo, bez kamata, naravno. Gradili smo hidrocentralu na Đerdapu (na Dunavu), pa termoelektrane u Obrenovcu, pa prugu Beograd-Bar, pa luku Bar i drugo, a da smo u Hrvatskoj napravili jedino autocestu Zagreb-Karlovac, opjevanu, ofilmljenu (Frano Vodopivec) i nijednu željezničku prugu (u BiH jesmo).
Nijednu industrijsku granu nismo tehnološki unaprijedili pa kad se pojavilo svjetsko tržište - kuka i motika. Nakon osnutka samostalne Hrvatske naslijedili smo i bivše ekonomiste i sve ostale, ali i mentalitet »lako ćemo« i »snađi se druže«. Zašto nam ne škripi u medicini i tehnici? Zato što to ne podliježe mentalitetu i politici. U pravosuđu sjećamo se Titovih riječi »da se ne treba držati zakona kao pijan plota«. I to smo naslijedili, a 45 godina i nije tako malo razdoblje. Račanova vlada je napravila ključni potez što je nastavila gradnju autoceste od Karlovca do Zadra, ali se i zadužila 15 milijardi dolara.
Rečeno je tada da to nema veze jer će ta autocesta otplaćivati sama sebe. Pokazalo se da to ipak nije tako s obzirom na prosječnu eksploataciju cijelu godinu. Unatoč tomu to je bio dobar potez, samo onda ne valja prigovarati kako je dug narastao. A narastao je i zato što je tu cestu trebalo nastaviti do Splita, a onda i do Dubrovnika. A onda su došle i druge stvari zbog kojih se moralo uzimati novi dug. Primjerice, zbog dospijeća raznih otplata i kamata na njih. Vjerojatno je bilo i pogrešaka, ali tko nije blizak problemu, govori napamet. Na kraju vratimo se temi. Prvo, objektivno nitko nije mjerio stupanj depresije naroda, svatko se drži svoga dojma. Na ulici se pitaju oni koji pristaju odgovarati na pitanja, a to su obično nezadovoljnici.
Nekad je tom nezadovoljstvu uzrok što se od početka ne voli Hrvatsku, zatim što primanja nisu dovoljna da se prošireni apetiti s obzirom na bogatstvo ponude mogu ostvariti, zatim oni koji su nezaposleni, umirovljenici koji su nezadovoljni svojim godinama i tegobama u vezi s njima, objektivno niskim mirovinama, i katkad promjenama u modernom životu njihovih potomaka što ih čini dodatno nesretnima. Nezadovoljstvo kroje i mediji koji stanje prikazuju puno gorim nego što jest. Nikad nijednog napisa o više od 100 milijardi ušteđevina na bankama tih istih građana, a da o drugim depoima i ne znamo. Nemaju to svi, ali nigdje pa ni u socijalizmu nisu imali svi, a neki jesu. Zdravstvena skrb se u Americi tek sada pokušava regulirati za 47 milijuna ljudi koji ju dosad nisu imali, dok se kod nas to obilato koristi. U Americi i u mnogim zemljama u zapadnoj Europi studiji se plaćaju, a kod nas studenti dobivaju ručak za oko pet kuna, stanovanje u Domu također ispod ekonomske cijene i predlaže se besplatni studij za one koji ispunjavaju svoje obveze.
E, ako je netko tužan jer mora raditi, pa je tužan kad ne radi, pa kad treba učiti, što nije lako, onda to nije depresija naroda nego je to mentalitetski problem. Naslijeđeni problem. I tumači se proizvoljno i pogrešno. Bolje nam treba biti, ali treba samo pogledati malo oko sebe pa vidjeti da je u Haitiju i prije potresa radni dan bio plaćen - dolar. U Aziji, pa i u bogatoj Kini, zarada tekstilne radnice nije veća od dva-tri dolara na dan. Zato kapitalisti tamo i preseljavaju pogone, a kod sebe drže financije. Ta strategija će im se osvetiti iz dva razloga: zbog nezaposlenosti kod kuće i nemira u svezi s time, i proizvodnog jačanja Azije. Važnije je imati proizvodnju nego novac. Zemlje u tranziciji se moraju sjetiti samo onog iz čega su izašle.
Duško Miličić, sveučilišni profesor u mirovini
Izvor: Vjesnik.hr